- Piše: Milka Šćepanović
Osvrćući se na odnos siromašnog prema bogatome, uviđamo da je to plod jedne frustracije izazvane egzistencijalnim položajem u kom građanstvo grca. Čovjekov najteži položaj je u tome što nepravedna raspodjela bogatstva dovodi siromaha do toga da počinje da se bavi onim stvarima kojima se nikad ne bi bavio kada bi imao bolje uslove života u matičnoj državi, ne bi ulazio u sivu ekonomiju, ne bi se bavio ilegalnim i nemoralnim stvarima, ni sitnim kriminalom. Bez trunke kajanja, može se reći da je to prosta zakonitost ograničenih resursa i njihove nejednake distribucije, a da rijetko ko uspijeva da prevaziđe tu egzistencijalnu granicu i ostane dosledan svojim moralnim opredjeljenjima. Kad se osvrnemo na ljude koji nas okružuju, barem kada govorimo o slabije stojećem građanstvu, možemo da zaključimo da kod kuće imaju previše gladnih dječjih usta da bi se odustajalo od kompromisa te vrste. Danas govoriti o siromaštvu i bogatstvu je gotovo neukusno, nepristojno i tabuizacija te teme je takođe dio ideologije građanskog društva.
Svrstavanje i dijeljenje na bogate i siromašne može da zvuči kao nekakvo naučno, literarno pojednostavljenje koje nikad nije postojalo unutar bilo koje društvene discipline, a to znači i unutar same društvene stvarnosti. Međutim, pravac u kom globalni svijet ide sve više pojačava ove podjele bez obzira na to koliko postojalo manjih ili većih “međuklasa”. Naravno, same službene definicije među siromašnima i bogatima, kao i njihovo statističko određivanje takođe su veoma često u službi ideološke odbrane sistema i ne treba imati mnogo povjerenja u njih. Moram da priznam da se ,,ježim” toga kada prezir siromašnog prema bogatome bude plod frustracije egzistencijalnim položajem u kom grca. Najbolnije je to što nepravedna raspodjela bogatstva dovodi siromaha do toga da počinje da se bavi nezakonitim radnjama.
Dakle, puko nagomilavanje kapitala nije ono što iritira običnog čovjeka već gubljenje osnovnog ljudskog i moralnog dostojanstva i konstantno očajanje zbog ulaženja u moralne kompromise sa sobom i sa društvom u cjelini. S druge strane, bogataš ima pored svega još i moralni monopol zbog obezbijeđene egzistencije i velikog viška sredstava kojima može da se bavi humanim aktivnostima. Međutim, barem mi se tako čini, u Crnoj Gori to nije slučaj. Bogataš sebi novcem obezbjeđuje i pravo na velikodušnost, koja je u suštini nematerijalna vrijednost, i mogla bi da bude upravo vrijednost po kojoj siromašan može jedino da bude superioran.
To je osnova današnje filantropije, jer danas onaj koji ima novca ima moć nad sobom i svima. U tom smislu zanimljiva je Selerova konstatacija da siromah ne voli bogatog zbog toga što bogatom nije potrebna velikodušnost siromaha. Samo on je osposobljen za velika djela, da spasava gladne i siromašne, da gradi gradove pogođene klimatskim katastrofama, od njegovih investicija i donacija zavise umjetnost i kultura, ali ništa manje i politika.
Kada govorimo o političkom životu u Crnoj Gori, bogatstvo i luksuz su nešto što može da se kultiviše kao i sve drugo. U diktatorskim režimima kao što je ovaj u Crnoj Gori, u kom je obezbijeđena potpuna kontrola nad nižim slojevima, nosioci vlasti se ne libe da iskažu svoje bogatstvo i raskoš, ne obazirući se koliko je gladnih, koliko je onih koji rade za ponižavajuća primanja. Međutim, suzbijanje raskoši i njene javne pojavnosti takođe ublažava estetiku klasne razlike, tako da ima i socio-politički značaj. Popularna kultura često želi na ,,romantičan” način da premosti taj jaz, u svojim klišeima u kojima se gazda zaljubljuje u svoju sekretaricu ili se princ ženi siroticom. U kinematografiji, pozorištu i literaturi često se javlja romantičarska priča o nesrećnom bogatašu i srećnom siromahu i u svemu tome postoji elemenat istine. Zaista ono što je često odvajalo siromaha od bogatog je ljubav.
Ono drugo, po čemu je siromah tradicionalno bio ispred bogatog, jeste ljudskost, ali danas u većini slučajeva i to nedostaje. Dobročinstvo nije uništeno samo po sebi već je dominantan sistem težnji i potreba da se obračuna sa dobročinstvom kao vrijednošću, totalno ga obezvrjeđujući i time degradirajući svaki pokušaj onih koji nemaju materijalne mogućnosti da budu bolji. Da zaključim, bogataš upravlja sistemima vrijednosti i diktira kriterijume ostvarenja i ljudskosti, a najtragičnije je što siromah često želi ono što imućan ima. U Crnoj Gori je to teško ostvariti....
(Autorka je direktorica NVO ,,Naše sunce’’)